Kako se Makedonija našla u središtu interesa velikih super-sila

Sve što se proteklih dana događa u Makedoniji – vrhunac nezadovoljstva zbog sadržaja snimaka prisluškivanja oporbenih lidera i osoba iz javnog života, prosvjedi protiv vlade Nikole Gruevskog, napad na pograničnu postaju Gošince koje je izvela skupina Albanaca s Kosova, borbe u Kumanovu u kojima je život izgubilo najmanje pet policajaca i petoro napadača – mnogi gledaju kroz prizmu obračuna vlade s oporbom. Hrvatski mediji danas uporno izvještavaju o "nepoznatoj skupini koja se u Kumanovu sukobila s makedonskom policijom", a kao gosti se uglavnom pozivaju makedonski analitičari koji tvrde "da je sve ovo režirao premijer Gruevski, kako bi odvratio pozornost javnosti od svojim kriminalnih radnji".

Rijetki će ići korak dalje i pokušati povući paralele između tragičnih događaja u Makedoniji, uloge oporbenog lidera Zorana Zaeva u svemu ovome, koji ne može skriti činjenicu da su mu snimke prisluškivanja dale zapadne obavještajne službe i, što je posebno važno, geopolitičkog i geostrateškog sučeljavanja Zapada i Moskve koje se sada preselilo na teritorij Makedonije, što nažalost ne isključuje i ratni scenarij.

Prvo da razjasnimo jednu stvar. U Kumanovu se ne radi o nikakvoj "nepoznatoj skupini" i svi znaju da su napadači Albanci, ovaj put također vjerojatno s Kosova. Dakle, krajnje maliciozne i deplasirane su tvrdnje da se ne zna tko su napadači, a identitet uhićenih i ubijenih iz ove skupine će potvrditi i odakle dolaze. No, to je sada manje bitno.

Ključno je pitanje zašto se sve ovo događa Makedoniji? Jedan od odgovora jest plinovod "Turski tok", ali  je to samo dio jedne puno veće igre. No, kad smo već kod plinovoda "Turski tok" i njegovog mogućeg kraka kroz Makedoniju, onda treba reći da je nakon povratka Alexisa Tiprasa iz Moskve američka administracija odlučila sve snage preusmjeriti na blokiranje tog projekta.

Naime, 30. travnja mediji javljaju kako Washington mora poduzeti hitne korake i srpriječiti da Grčka postigne sporazum s Gazpromom oko izgradnje za Ameriku spornog plinovoda.

Krajem travnja je grčki ministar vanjskih poslova Nikos Kotzias završio petodnevni posjetWashingtonu, tijekom kojeg se sastao s državnim tajnikom Johnom Kerryem koji je obećao da će poslati svog izaslanika za energetiku Amosa Hochsteina u Atenu na "nekoliko dana" kako bi Grcima ponudio prijekt koji će zamijeniti ponudu ruskog Gazproma. U isto vrijeme je u Washingtonu boravio i albanski ministar vanjskih poslova, što samo dokazuje da Washington želi iskoristiti sve adute koje ima u jugoistočnoj Europi.

Govoreći o "Turskom toku", treba spomenuti i da su 7. travnja dana čelnik Gazproma Aleksej Miler i turski ministar energetike potpisali sporazum o projektu i izjavili da će plinovod biti operativan krajem 2016. godine, što je Obaminoj adiminstraciji bio znak da mora djelovati još brže. (Gazprom i Turska: Plinovod "Turski tok" će biti operativan u prosincu 2016.)

Washington to i čini, te istoga dana poziva grčku vladu da ubrza realizaciju "Trans-jadranskog plinovoda" (TAP) kojim će u Europu stizati azerbejdžanski plin, te da ne polaže nade u ruski projekt "Turski tok", dok Rusija Grčkoj nudi tri milijarde dolara predujma za provedbu projekta Gazproma. Dakle, jedino što je Kerry mogao ponuditi Grcima je da sudjeluju u jednom drugom projektu, naravno, bez ikakve financijske pomoći Washingtona.

Istovremeno s pritiskom na Grčku jačaju prosvjedi protiv vlade u Skoplju, a na sam dan najave realizacije "Turskog toka" se Makedoniji pojavljuju "nepoznate naoružane skupine", prvo u okolici Kičeva, a potom i u blizini Lipkova, potom izbijaju oružani sukobi u samom gradu Kumanovu.

Kako se Makedonija našla u epicentru sukoba velikih sila?

Zbog čega se treba vratiti u 2013. godinu, možda i ranije, kako bi se shvatila geneza sukoba u Makedoniji i da se ovdje ne radi o obračunu klasične tranzicijske vlade u Makedoniji, koju bez sumnje karakteriziraju korupcija,nepotizam i samovolja, i takozvane "socijaldemokratske oporbe" koju predvodi Zoran Zaev.

Vratimo se nakratko u 2012. godinu i Putinov projekt Euroazijske ekonomske unije, gdje se nigdje ne spominju Grčka i Makedonija. Naime, na karti koju je objavio ured ruskog predsjednika se naglasak daje na zemlje koje već jesu članice tada još Carinske unije, ali prioritet, osim Ukrajine, imaju Bugarska, Srbija i Crna Gora, prenosi tada Alter Information.

Što se tada događa. Tijekom 2013. Rusija sklapa dogovor s Ukrajinom, a Bugarska je još uvijek u igri za projekt "Južni tok" i čini se da Putin s tradicionalnim "saveznicima" odnosi pobjedu.

No, 2014. godina donosi preokret. Vlada Viktora Janukovča je nasilno svrgnuta, a bugarski premijer Bojko Borisov odustaje od "Južnog toka" i rusko vodstvo partnera nalazi u Turskoj s kojom u prosincu 2014. sklapa ugovor o izgradnji plinovoda koji će od Rusije preko Turske izbiti na granicu Grčke i dalje preko Makedonije i Srbije isporučivati plin europskim potrošačima.

Kao što vidimo, Washington je odlučio iskoristiti sve instrumente moći koji mu stoje na raspolaganju. U Skoplje dovodi novog veleposlanika Jessa Bailya, uslugu kosovskih Albanaca nije trebalo ni moliti, jer se podrazumijeva da je Priština dužnik SAD-a, a istovremeno mladi i vrlo ambiciozni lider makedonskih "socijaldemokrata", Zoran Zaev, od stranih obavještajnih službi dobiva 20 000 prisluškivanih razgovora.

Bilo bi suludi reći da se sve ovo čini zbog plinovoda "Turski tok", iako je to samo jedan dio geopolitičke i geostrateške utakmice Zapada i Moskve.

Ako povežemo priču, onda je jasno da se Rusija, jednom "protjerana" iz Bugarske,odlučila fokusirati na Tursku, što joj je pošlo za rukom, te na Grčku, Makedoniju i Srbiju, ali i na Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru.

Washington je toga bio svjestan već ranije, što se vidi iz izjave Stephena Blanka koji je pred summit NATO saveza u Walesu izjavio  "kako zbog ruske prijetnje u NATO hitno treba primiti sve zemlje Balkana i pomoći Moldaviji".

Dakle, osim energetskog imamo i klasični neobjavljeni rat dvije super-sile za premoć na Balkanu.

Stephen Blank, viši savjetnik američkog Vijeća za vanjsku politiku u svibnju prošle godine objavljuje analizu "Ruska prijetnja Moldaviji i Balkanu" i tada piše "kako je Zapad u posljednje vrijeme naglasak u kreiranju politike dao na potencijalnu opasnost koja prijeti Poljskoj i baltičkim zemljama, dok zemlje na jugoistoku Europe također u riziku". 

Tada američki stručnjak za vanjsku politiku iznova vidi moguće žarište sukoba ili, što je za njega još gore, "jačanje utjecaja Moskve podmićivanjem korumpiranih i kriminalnih balkanskih političara".

Da ne idemo preširoko, pokušajmo se dotaći tema važnih za razumijevanje situacije u Makedoniji, jer je očigledno da su američki analitičari računali da bi se Moskva mogla okrenuti Grčkoj, Makedoniji i "svojim tradicionalnim saveznicima na Balkanu".

"Budući da zbog ruske agresije u Ukrajini rat u Europi više nije nezamisliv,  a ne može se isključiti ni još jedna prokleto luda stvar na Balkanu. Činjenica da su ruski zrakoplovi više puta uzbunili američke brodove u Crnom moru jasno ukazuje na to da ga Moskva još uvijek smatra za zatvoreno rusko jezero.U tom smislu, Moskva stranim mornaricama namjerava blokirati ulazak vode Crnog mora, a koristit će ga svoj projekt širenja moći izvan granica Rusije.  U svjetlu onoga što se dogodilo na Krimu, Moldavija prva ima razloga za uzbunu, jer zamrznuti sukob u Pridnjestrovlju je na mnogo načina bio prvi pokus Moskve, koja je pod izgovorom zaštite ruske manjine uzrokovala podjelu jedne suverene države. Danas, ova odcijepljena država ostaje de facto ruski izdvojeni teritorij pod ruskom vojnom zaštitom.

Međutim, Moldavija nije jedino mjesto na Balkanu pod ruskom prijetnjom. Moskva je tražila bazu za tzv. „humanitarne operacije“ - definicija u Kremlju koja se koristi za aktivnosti u Ukrajini, u Nišu u Srbiji, kao i pomorsku bazu u Baru u Crnoj Gori. Moskva je također dobila zračnu i pomorsku i bazu na Cipru koju je u više navrata koristila za svoju Crnomorsku flotu i ponovo formiranu mediteransku eskadrilu, koja Rusiji služi za potrebe "topovske diplomacije" u istočnom Mediteranu. S potpunom kontrolom Crnog mora, Rusija ne samo da će dodatno nadograditi svoje regionalne pomorske i zračne sposobnosti, nego će moći vjerodostojno prijetiti amfibijskim i drugim operacijama protiv balkanskih država. Ove aktivnosti predstavljaju nastavak napora Kremlja da osujeti europsku integraciju i demokratizaciju, što može izazvati i sukobe zemalja na Balkanu i prijetnju Europi.

Vojska i energetska prijetnja, uz političku subverziju, poticanje korupcije i etničkog nasilja pod pokroviteljstvom Rusije u Bosni i Moldaviji moraju usredotočiti umove NATO političara u Bruxellesu, Washingtonu i vodećim europskim prijestolnicama, kako bi se ubrzale balkanske integracije u Europsku uniju i Sjevernoatlantski savez. Na svom predstojećem summitu u Cardiffu, NATO savez bi trebao primiti Crnu Goru, unatoč, ili možda baš zbog ruskog zastrašivanja.  Trebalo bi se konačno riješiti i pitanje makedonskog spora s Grčkom oko imena i brzo raditi brzo da se ta zemlja isto tako primi u NATO savez. Također treba Bosni i Srbiji ponuditi Akcijske planove za članstvo, uz uvjet da se prevlada ostavština etničkih napetosti koje Rusija na sve načine pokušava produžiti. Članice Nato saveza moraju dati vjerodostojne, a ne samo simbolične znakove jačanja vlastitih kapaciteta, tako što će potporom balkanskim vladama na svom putu u EU i NATO odvratiti Rusiju.

Ni balkanske vlade, ni NATO savez ne mogu prihvatiti da suverenitet i integritet europskih država budu i dalje u opasnosti ili da međunarodni ugovori i sporazumi ne znače ništa. Balkan i NATO ne mogu prihvatiti da protekli sukobi ostanu neriješeni su zbog ruske opstrukcije i da se kršenjem međunarodnih ugovora omogući da Crno more postane zatvoreno "ruski jezero“. Korupcija i prijetnja gospodarskom ili stvarnim ratom također ne mogu biti prihvaćeni kao dio dnevnog diskursa u europskim međunarodnim poslovima. Proširenjem na Balkan, NATO savez i Europska unija bi potvrdili princip na kojeg su se odlučili 1989., što znači da je europska sigurnost neupitna. Ako se mi opet ne budemo pridržavali tog principa, kao što smo do sada učinili u Ukrajini, onda ni Balkan, ni koje drugo mjesto u Europi neće biti sigurni. Ako postoji imalo istine o ulozi ove regije u europskoj povijesti, to je činjenica da tijekom svake krize na Balkanu neminovno dolazi do krize u cijeloj Europi. Takve krize mogu odgovarati Rusiju, ali oni nama ili balkanskim državama ne odgovaraju. Što je još važnije, ako ne učinimo ništa, to će se dalje odraziti na našu zajedničku sigurnost", početkom svibnja 2014. piše Stephen Blank, viši savjetnik američkog Vijeća za vanjsku politiku.

Mnogi su se nadali da će se pridružiti NATO savezu. To su Bosna i Hercegovina, koja s NATO savezom već surađuje u brojnim područjima, Crna Gora, čiji je predsjednik Đukanović priznao da je pod ucjenom i zamjenu za članstvo u NATO savezu i EU uveo sankcije Rusiji, ali je od nužnosti napravio vrlinu i "zbog pritiska" kritizirao Moskvu, te Makedonija.  Imajući to na umu, tadašnji tajnik NATO saveza Rasmussen je na sastanak ministara zemalja članica EU u Vilniusu pozvao njihove predstavnike koji su morali potvrditi „svoju snažnu predanost politici otvorenih vrata i euroatlantske perspektive zemalja aspiranata za članstvo u NATO savezu“. U zajedničkoj izjavi o proširenju  se nigdje izričito ne govori o potrebi davanja akcijskog plana nijednoj od zemalja, osim što je Gruzija "bliže" njegovom dobivanju, ali je dogovoreno da će sve zemlje koje su obuhvaćene planom proširenja jačati suranju s Washintonom i NATO savezom.