Kako se Makedonija našla u središtu interesa velikih super-sila

Gotovo nitko ne govori o tome kakve su bile reakcije Skoplja i koje je poteze vlada Gruevskog povukla na vanjskopolitičkom planu, nakon što je postalo jasno da je NATO za Makedoniju tek daleka i maglovita perspektiva, što je konačno potvrđeno i na summitu NATO saveza održanom nekoliko mjeseci kasnije u Walesu.

Makedonci možda nisu ni svjesni važnosti koju imaju u očima američke administracije, stoga sve što se događa ne može biti projekt samo Gruevskog i nekolicine njegovoh ministara. Konačno, Nikola Gruevski nije nikakav Machiavelli, kako ga je nazvao jedan od mojih kolega, da bi mu na pamet palo da izazove rat samo kako bi sačuvao premijersku fotelju.

Malo je vjerojatno da je netko čitao američki "Zakon S. 2277" o "sprečavanju ruske agresije", koji ozbiljno narušava prirodu odnosa Rusije i država Balkana, Skandinavije i Istočne Europe, a upravo taj zakon stvara preduvjete za nove napetosti i buduće sukobe.

Jastrebovi u američkom Kongresu su još u svibnju 2014. u proceduru uputili nacrt "Zakona o sprečavanju ruske agresije" (Russian Aggression Prevention Act) i on je tada bio kritiziran s više strana, ali je poticaj dobio medijskom anti-ruskom histerijom nadahnutom obaranjem malezijskog zrakoplova. Prijedlog zakona po svom sadržaju predviđa otvoreni napad NATO saveza u svim bivšim republikama Sovjetskog Saveza na zapadnoj periferiji, što je na kraju ozakonjneo rezolucijom američkog Kongresa H.Res.758 iz prosinca 2014.

Iako oba zakona američkog Kongresa ugavnom govore o Ukrajini, ono što nije istraženo, ali posebno je važno za razumijevanje situacije u Makedoniji je da se spominje i proširenje NATO saveza na Balkan, te "jačanje američkog utjecaja na Kavkazu", što znači njegovu destabilizaciju.

"Zakon S. 2277" bi se točnije mogao opisati kao "Zakon za provedbu američke agresije" i predstavlja kancerogeno širenje NATO saveza u svim ciljanim područjima. Neki od njegovih najvažnijih detalja upućuju da EU i NATO s Washingtonom na čelu rade ruku pod ruku, a NATO za cilj ima progutati Balkan i punom brzinom proslijediti s dovršetkom postavljanja proturaketnog štita, naravno, sa svim posljedicama koje te vojne aktivnosti sa sobom nose.

Ako se razmotri cjelokupni kontekst dokumenta, očito je da EU i NATO zajedno poduzimaju korake kako bi što prije postigli zacrtane ciljeve. Američko agresivno ponašanje se vidi u promoviranju i širenju NATO saveza na Balkan. Zakon predviđa da Obama poveća vojnu suradnju s BiH, Crnom Gorom, Kosovom, Makedonijom i Srbijom. Otprilike u to vrijeme naizgled zaboravljeni Balkan se našao u središtu  novog Hladnog rata između Sjedinjenih Država i Rusije i nekih europskih zemalja koje su zdušno radila na miniranju ruskog projekta "Južni tok", za kojeg su neke članice EU ironično tvrdile "kako im je taj plinovod prioritet i spasonosno rješenje za energetsku diversifikaciju".

Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo i Makedonija su zemlje koje graniče sa Srbijom, za koju je planirano da bude jedno od čvorišta "Južnog toka", tako da se njihovo uključivanje u čvršći sigurnosni okvir NATO saveza, predloženo od strane Zakona S. 2277, može smatrati jačanjem pristika na Srbiju, a nakon dogovora Rusije i Turske oko plinovoda "Turski tok" na Grčku i Makedoniju. No, sada svjedočimo da su sve poduzete mjere dovele do još jedne destabilizacije Balkana.

U stvari, Balkan može "živjeti u miru" samo ako Beograd odustane od partnerstva s Moskvom i u potpunosti se okrene Washingtonu, čak i u vojnom smislu. Mir će biti i ako Grčka odbije pobude Moskve i zalupi vrata kraku rusk-turskog plinovoda i odrekne se unosne dobiti i energetske sigurnosti. Jednako tako je dovoljno da Nikola Gruevski posjeti američko veleposlanstvo i zakune se na vječnu vjernost Washingtonu i svi će nemiri u Makedoniji istog trenutka prestati.

No, u kontekstu gorke energetske geopolitike i geostrateških interesa, Washington zemlje Balkana gura u apsolutno besmislena proturječja.

Samo netko naivan može vjerovati da su pritisak Johna Kerrya na Grčku zbog moguće odluke Atene o sklapanju poslova s Gazpromom, potom kontakti američke administracije s albanskim čelnicima i događanja u Makedoniji dio odvojene politike State Departmenta.

Jednako tako je besmisleno tvrditi da je Zoran Zaev snimke prisluškivanih razgovora od stranih obavještajnih službi dobio zbog njihove "ljubavi prema demokraciji i ljudskim pravima" i da nema daljnje upute u kome smjeru treba djelovati. No, najveća je besmislica da se odjednom i niotkuda u Makedoniji pojavljuju "nepoznate naoružane skupine", od kojih je jedna jučer Kumanovo pretvorila u ratnu zonu i jasno je da je riječ o vrlo iskusim borcima. Potom imamo klasične scenarije Obojene revolucije i to u nekoliko makedonskih gradova. Osim u Skoplju, gdje se ispred parlamenta za sada okupljaju studenti, srednjoškolci, aktivisti, roditelji s djecom, umirovljenici, mirne demonstracije se održavaju u Bitoli, Prilepu, Strumici, Kavadarcima, Kumanovu, Ohridu, Štipu i Svetom Nikoli. Zar je moguće da su sve ovo nepovezani događaji ili je netko dovoljno moćan ipak uložio dovoljno novca u ta okupljanja. Albanci za sada stoje po strani, ali nje isključeno da i oni čekaju svoju priliku.

Predstavnici studentskog plenuma koji podržava građanske prrosvjede je jučer najavio da će u 23 sata blokirati bulevar kod knjižnice "Braća Miladinović" u znak prosvjeda zbog, kako su naveli, "policijske brutalnosti od prije tri dana kada su specijalci upali u čitaonicu i tukli studente".

Usporedimo li prosvjede u Makedoniji s onima u Brazilu, Hong-Kongu  i Venezueli, imamo isti obrazac – studenti u ime demokracije traže legitimna prava, a nakon što policija reagira silom, prelazi se na drugu fazu "revolucije", dok se u isto vrijeme zahtjevi vladi pretvaraju u ultimatum. Posljednji čin ove tragedije su u pravilu "vladini" snajperisti, ali se zaista treba nadati da Makedonija ipak neće biti pozornica takve "demokratizacije ".

Zaključak je jednostavan. Washington je preko Europske komisije i navodnih "pravila iz Trećeg energetskog paketa" (koji ne vrijede za Trans-jadranski plinovod, ni druge plinovode, osim za one ruske) Bugare uspio uvjeriti da Rusima zatvore vrata Balkana. Nakon što je Moskva s Turskom dogovorila drugu trasu, unatoč opasnosti da rat u bilo kojem dijelu Balkana može izazvati domino-efekt  i zapaliti cijelu regiju, aktivirani su svi instrumenti za destabilizaciju regije .

Što je najtragičnije u svemu, američki analitičari, Kongres i Obamina administracija su kroz razne analize i zakone jasno dali do znanja da Balkan smatraju svojim "dvorištem" i da će spriječiti bilo kakvo jačanje veza Moskve sa zemljama jugoistočne Europe, bile one gospodarske, političke ili vojne.

Sada i dalje vjerujmo u "slučajnosti" i dobre namjere onih koji baš sad i "slučajno" Makedoniju guraju u kaos i krvoproliće. Nažalost, Makedonija se, ne svojom krivicom, našla u vrtlogu geopolitičkih i geostrateških previranja i sama treba odlučiti kojim putem će ići. Nevjerojatno je da netko može zagovarati smjenu vlade po uzoru na Ukrajinu i potrebu da se instalira nova vlada. Kakva vlada? "Vlada nacionalnog jedinstva" koju će činiti tko?

Konačno, Makedonci imaju moralnu obvezu da sve riješe na mran način zbog same činjenice da "njihov rat" nije samo njihov i vrlo lako se može proširiti van makedonskih granica, te zahvatiti Kosovo, a onda bez ikakve sumnje i Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, na kraju i Hrvatsku. Tako bi se opet našli gdje smo bili 1991. godine, a sigurno je dato nitko razuman ne želi. 

FOTO: U izvornoj strategiji euroazijskih intergacija i jačanja strateških veza sa zemljama Balkana se Moskva fokusirala na Brugarsku, Srbiju i Crnu Goru, a nigdje se ne spominje Makedonija, čak ni kao potencijalni partner. Tek nakon oduke Bugarske da blokira projekt "Južni tok", koju je Sofija donijela pod pritiskom Washingtona i Bruxellesa, Rusija se okreće Turskoj, Grčkoj i posve sigurno Makedoniji, koja je nedugo potom doslovno eksplodirala:

Извор: “http://www.altermainstreaminfo.com.hr“