Riječ, dvije, o pojmu zla

(Ovo će biti kratak osvrt na ovu, jako široku, temu. U prvom (ovom) dijelu teksta pozabaviću se najviše teologijom i porijeklom zla.)

Pojam zla se u jednom periodu kotirao prilično nisko, ali izgleda da je doživio renesansu. Iako je taj pojam dugo predstavljao samo ostavštinu mitološke, hrišćanske prošlosti, danas je ,,rehabilitovan” – ali je promijenio prirodu.

Pojavljuje se kao čisti objekt fascinacije, koliko i kao ozbiljan problem. Ta ,,fascinacija” je naročito vezana uz činjenicu da je zlo danas u većoj mjeri estetski nego moralni objekt.

Ilustracija Đavola iz knjige Kodeks Gigas

Na slici iznad je jedna od personifikacija zla i u obliku Đavola, i ujedno jedna od prvih ilustracija Đavola, iz knjige Kodeks Gigas. Kodeks Gigas (Džinovska knjiga) je najveći sačuvani srednjovekovni rukopis. Napisana je u 13. vijeku. Takođe je poznata i pod nazivom Đavolja Biblija.

Preko filmova i muzike dobijamo sve ekstremnije predstave zla, ali to je zlo koje ne pripada primarno kategoriji morala.  Zlo je – kao i većina fenomena u našoj kulturi – estetizovano.

Sajmon Vej je napisao da je ,,zamišljeno zlo, romantično i raznovrsno; stvarno zlo je sumorno, monotono, pusto, dosadno. Zamišljeno dobro je dosadno; stvarno dobro je uvek novo, čudesno, opojno.”

Zlo moramo da shvatimo isključivo kao moralni objekt, a razumijevanje istog je od suštinskog značaja za razumijevanje nas samih i obaveza koje imamo prema drugim ljudima.

Postoje četiri tradicionalna i ustaljena objašnjenja porijekla zla: 1) neka zla i natprirodna sila obuzima ili zavodi ljude, 2) ljudi su po  svojoj prirodi predodređeni za određeni tip ponašanja, koji možemo nazvati zlim, 3) na formiranje ljudi u smislu vršenja zlodjela utiče okolina, 4) ljudi su slobodnii biraju da rade u skladu sa zlom..

Šta je zlo i kako ga razumjeti?

Iako nam pojam zla ponekada djeluje anahrono tj. kao zastarjela i preživjela pojava, kao ostatak pred-modernog svijeta, kada smo svijet shvatali unutar hrišćanskog okvira, zlo je ipak i dalje, realnost za nas. Dok god činimo zlo, posmatramo ga, ili smo objekti zla, ono je tu. Emil M. Sioran je napisao: ,,sve mi je teže da razlikujem dobro od zla. Onog dana kada ne budem mogao da napravim razliku između jednog i drugog – ako taj dan ikada dođe – kakav će to napredak biti? Ka čemu?” Ja, a i mnogi drugi vjeruju ka katastrofi. A još jedna katastrofa je što mi prepoznajemo samo personifikovano i zlo koje ima identitet.

Endru Delbanko u svojoj knjizi The Death of Satan navodi da danas postoji ogromna razlika između naših iskustava o zlu, i intelektualnih oruđa uz pomoć kojih treba da ga shvatimo. Zlo je uvijek u pozadini, rastače se u pozadinskom žamoru kulture.

Većina ljudi i ne razmišlja o zlu jer nije svakodnevno vezano za našu realnost, za naša iskustva i obaveze, već nam se zlo prikazuje putem medija tako što čitamo i gledamo izvještaje o svakodnevnim nesrećama, genocidima i gladnima u svijetu.

Žan Bodrijar piše da živimo u svijetu u kome nerazumnost pobjeđuje na svim frontovima i da je ta nerazumnost sam princip zla. Prema njemu mi zapravo živimo u svijetu koji je prožet zlom, u svijetu kome nedostaje jezik kojim zlo možemo obuhvatiti.

Postavlja se pitanje koji su to simboli koji prikazuju zlo? Nama nisu potrebni prikazi pakla raznih umjetnika, niti nacistički i komunistički logori smrti, ne trebaju nam ni predstave o đavolu da bismo mogli da shvatimo šta je zao čovjek – među nama je mnogo takvih ljudi. Zlo nije uvijek na jednom mjestu i u jednoj osobi, već ga neke osobe samo realizuju na nekim mjestima više od drugih. Na primjer – Hitler. Ron Rozenbaum kaže da je danas jako malo naučnika koji se bave istraživanjem Hitlerove ličnosti spremno Hitlera da nazove zlim. A ako ne možemo Hitlera da nazovemo zlim, onda riječ ,,zlo” gubi svaki smisao. Kako je religiji opadao značaj u dvadesetom vijeku i predstava o zlu je ,,gurnuta na perferiju”. Marsel Goše je napisao: ,,Povlačenje Boga, koje je u početku gurnulo objektivno zlo ovog svijeta nazad u nezauzeto unutrašnje biće grešnika, logički je u kasnijem stadijumu dovelo do radikalne relativizacije uticaja zla, ako ne i do njegovog potpunog progonstva iz svijeta. Zlo je i dalje postojalo, ali više nije govorilo ništa o krajnjoj suštini stvari ili o ljudskom bivstvovanju. Porijeklo zla više nije bilo u ontologiji, već u patologiji.”  Goše želi reći da predmet zla više nije u religiji nego u nauci tj. biologiji.

Poznata je Avgustinova predstava o praroditeljskom grijehu, gdje je on tvrdio da se rađamo zli kao i sve u prirodi.

Dostojevski piše: ,,Čineći ljude odgovornima za svoja djela, hrišćanstvo priznaje i slobodu čovjeka. Ali učenje o sredini koja će učiniti čovjeka zavisnim od svake greške u uređenju društva, oduzima čovjeku ličnost i oslobađa ga svake individualne moralne obaveze, svake samostalnosti i vodi ga u najgore ropstvo koje se može zamisliti.”

Jedan od najpoznatijih izmišljenih serijskih ubica, Hanibal Lektor, odbija da bude uvršten u koncepciju po kojoj je greška izvan njega samog. On insistira na svom zlu zato što je ono suštinski dio njegove vrijednosti: ,,Ništa mi se nije dogodilo…ja sam se dogodio. Ne možeš me svesti na niz događaja.” Imamo namjeru da redefinišemo pojam zla, tako da društveno zlo postaje ,,socijalni problem”, a individualno zlo postaje ,,poremećaj ličnosti”. Mi tragamo za uzrocima zla, i najčešće ih tražimo u nečemu što je izvan morala. Mi zlo osjećamo u nama kao patnju i grijeh, dakle kao nešto ružno u nama, ali zlo nije uzrok patnje već je sama patnja zlo. Levinas opisuje zlo kao odgovornost zbog odbacivanja odgovornosti koju imamo prema drugima.

Moralno zlo nastaje iz slobodne volje, tj. iz sposobnosti da samostalno odlučujemo. Nešto može biti ili dobro ili zlo u odnosu na nešto drugo, a ne samo o sebi. Zlo se posmatra kao osobina stvari, postupaka i događaja. Ali to je i dalje neshvatljivo. Ljudi na različite načine pokušavaju da opravdaju zlo da bi se pomirili sa patnjama u svijetu. Remon Geta tvrdi da su dobro i zlo u suštini mistični, i to ih štiti tako da ni jedno metafizičko ili religijsko tumačenje ne može da prodre kroz njihovu misteriju. Levinas opisuje zlo kao radikalno Drugo, ono što ostaje izvan, i što se ne uklapa kada zamislimo svijet kao cjelinu. Bilo kako bilo, svako objašnjenje zla je samo izgovor za njegovo postojanje. To se naročito vidi u teodicejama.

Moral je osnov za shvatanje zla i zlo je prije svega praktični problem, i mi moramo da nađemo način da se borimo protiv njega..

Teologija zla

Primo Levi je jednom rekao: ,,ako postoji Aušvic, onda Bog ne može postojati.”

Lik iz Dostojevskovljevog romana, Ivan Karamazov spominje nešto malo blažu tvrdnju: ,,suze jednog djeteta”. Levi ima ,,dokazani” argument protiv postojanja Boga, dok je argument Karamazova logički. Dokazani argument zastupa tezu da količina zla u svijetu nije kompatibilna sa vjerom u svemogućeg Boga. A Logički argument je da sama činjenica da zlo postoji nespojiva sa takvom vjerom. Pored fikcije Dostojevski je uzeo neke primjere i iz stvarnog života: ,, …zaista, ponekada se govori o ,,zvjerskoj” surovosti čovjeka, a to je strašno nepravedno i uvredljivo za zvijeri: zvijer nikada ne može biti tako svirepa kao čovjek, tako virtuozno, tako umjetnički svirepa. Tigar jednostavno ujeda, rastrže i samo to i zna. Njemu na pamet ne bi palo da prikiva ljude za uši preko noći ekserima, čak i kada bi to i mogao da uradi…”

Dostojevski je naveo još mnoštvo primjera kao i onaj koji kaže da ako je Bog stvorio čovjeka ,,stvorio ga je po svom liku”. Dakle kao tvorac ovog svijeta u kome se zlo dešava, Bog je moralno odgovoran..

Teodiceja

Riječ ,,teodiceja” je prvi put upotrijebljena kod Lajbnica. Sastavljena je od dvije grčke riječi koje označavaju Boga i pravednost, teos i diké. Dakle, teodiceja je argument koji koristimo u korist pravednosti Boga. Obično je povezuje sa periodom hrišćanske filozofije, ali većina argumenata postoji već u grčkoj, antičkoj filozofiji. Osnovna ideja teodiceje se nalazi u jednom od Heraklitovih fragmenata gdje on kaže da je za bogove sve lijepo, dobro i pravedno, dok ljudi nasuprot tome nešto shvataju kao pravedno a nešto kao nepravedno. Osnovna pretpostavka svih kasnijih teodiceja je da nepravda ili zlo, predstavljaju nepravdu ili zlo samo za čovjekovu ograničenu spoznaju, dok je sve to dobro iz božje perspektive.

Argument slobodne volje tj. da se zlo mora pripisati čovjekovoj slobodnoj volji i mogućnosti odlučivanja, nalazimo i kod Platona, dok je argument privacije tj. da zlo nema sopstveno biće, već ga treba shvatiti kao nedostatak bića prvi put nalazimo kod Plotina.

Argument koji kaže da je božja svemoć i dobrota ipak nespojiva sa patnjama koje postoje na svijetu, potiče još od Epikura koji to izlaže na vrlo jednostavan način:

1. Bog hoće da pobijedi zlo, ali ne može;
2. Bog može da pobijedi zlo, ali neće;
3. Bog niti može niti hoće da pobijedi zlo;
4. Bog može i hoće da pobijedi zlo.

Dakle ove četiri mogućnosti dalje možemo tumačiti kao da je Bog ili zao ili nemoćan (ili oboje) ili da zlo uopšte ne postoji.

Teodiceja ima cilj da dokaže da je vjera u Boga opravdana. Ona to čini tako što Boga postavlja na optuženičku klupu ali je odluka o krivici već donešena, pretpostavlja se da je Bog nevin. Za teodiceju predstavlja veliki problem to što ne zna kako da objasni da je Bog nevin, a na svijetu postoji toliko zla. Teodiceja proizilazi iz ,,kognitivne disonance” , tj. suprotnosti između patnji i očekivanja da svijet bude pravedan, pošto ga je stvorio pravedan Bog. Teodiceja je, dakle, pokušaj da se ova disonanca ukine tako što će dokazati da je svijet pravedan, da su patnje neophodne, i da Bog nije odgovoran za njih. I Dekart i Lajbnic se slažu da je Bog stvorio najbolji od svih mogućih svjetova, i da ne treba kriviti Boga, pošto je on sve uredio na najbolji mogući način.

Koliko ja mogu da zapazim, jedina funkcija svake teodiceje je da opravdaju zlo ili da nađu izgovor za postojanje istog. A zlo ne treba opravdavati, a ni tražiti izgovore za njegovo postojanje, protiv zla se treba boriti..

Teorija privacije

Teoriju privacije je uobličio neoplatonista Plotin. On tvrdi da je Jedno najviši oblik postojanja. Teorija privacije je tvrdnja da je zlo odsustvo dobra i da nema biće. Ništa nije zlo po prirodi, priroda je dobra ali može da se iskvari i postane zlo. Neki zlo definišu i kao nedostatak savršenosti. Zlo po Tomi Akvinskom ne treba shvatiti kao opšti nedostatak, tako da nije zlo to što čovjek nema krila, pošto krila nisu u ljudskoj prirodi, nasuprot tome, zlo je ako ptica nema krila, jer je to onda nedostatak u odnosu na njenu prirodu. Teorija privacije govori samo o ontološkom statusu zla i logički je nezavisna od teorija koje postavljaju pitanje da li je cjelina dobra, pošto privacije mogu biti tako sveobuhvatne da  cjelina postaje zla.

Ipak argument privacije nije dovoljan kao odbrana božje dobrote i svemoći. Taj argument počiva na pretpostavci da je sve što je Bog stvorio dobro i da ga ne možemo optuživati za nešto što nije stvorio. Ali bi Bog, ako je dobar i svemoguć bio podjednako odgovoran za sve privacije kao i za pozitivno biće.

Dakle, patnja nije samo odsustvo uživanja, već ima svoju sopstvenu stvarnost. Ontološki posmatrano patnja postoji zbog nesavršenosti u svijetu.

Krajnji zaključak o teoriji privacije je da ona navodi izgovore za postojanje zla, a ne objašnjava ih..

Teodiceja slobodne volje

Teodiceju slobodne volje prvi put nalazimo u Platonovoj Državi, gdje kaže da bogovi nisu krivi za zlo i da se uzrok zla mora tražiti na drugom mjestu. Platon nam govori da zlo pripada onome ko bira, a ne bogu. Avgustin nam piše da zla djela potiču od zle volje, ali da sama zla volja nema uzroka. Kada se volja okrene ka nečem niže, ona postaje zla. Ako se pitamo zašto to čovjek radi, Avgustin odgovara dogmom o praroditeljskom grijehu. Ova dogma povezuje moralno zlo sa sa izborom koji su napravili Adam i Eva, koji nisu slijedili božju volju. Dalje se postavlja pitanje da li bi čovjek bio bolji kada ne bi imao sposobnost slobodne volje, na šta Toma Akvinski kaže da bi svijet bio nesavršen ako čovjek ne bi imao mogućnost da pogriješi.

Problem nastaje u tome što ne možemo procijeniti vrijednost slobode u odnosu na zlo. Da li bi neko ograničenje u sferi volje – (npr. ako bi izbor koji je pred ljudima Bog uvijek postavio kao dobar izbor) dalo veću vrijednost ljudskom životu? To ne možemo znati. I ako prihvatimo da je slobodna volja uzrok zla, onda bi objasnili samo moralno zlo, ali ne i prirodno..

Knjiga o Jovu

Knjiga o Jovu počinje tako što su se Bog i Satana opkladili. Satana je tvrdio da Jov voli Boga samo zato što ga je Bog blagoslovio velikim bogatstvom, zdravljem i srećom. Bog onda dopusti Satani da od Jova oduzme sve i stavi Jova na kušnju, da bi dokazao da ne može da pomjeri Jova u vjeri. Satana uzme sve Jovu, djecu, sluge, stoku i Jov oboljeva od bolesti koja ga gotovo ubija. Jovova žena i prijatelji za sve to krive Jova i gotovo su sigurni da je nečim zaslužio takve kazne. Za njih ideja pravednosti ima najvišu vrijednost i oni odbijaju da pokažu saosjećanje koje Jov zaslužuje.

Jov optužuje Boga jer nije zaslužio takve stvari. U svom odgovoru Jovu, Bog dozvoljava da sila dobije prednost nad pravom. Bog je rekao: ,,Hoćeš li ti uništiti moj sud? Hoćeš li mene osuditi da bi sebe opravdao? Je li u tebe mišica kao u Boga? Grmiš li glasom kao on?”

Dakle ovdje se vidi kako Bog sa pitanja pravednosti prelazi na pitanja sirove snage. Jasno je da je Bog jači od Jova ali to ne znači da je on i pravedniji. Teško je doći do drugačijeg zaključka nego do onog da je Bog ovdje prikazan kao nemoralni tiranin. Pošto je Bog prikazivao samo sirovu snagu a ne mudrost Jov ga upita: ,,Ali mudrost gdje se nalazi?”  A Bog mu odgovara: ,,Gle, strah je Božji mudrost.”

Pri kraju knjige Bog veliča Jova ali krivi njegove prijatelje: ,,A kad Gospod izgovori one riječi Jovu, reče Gospod Elifasu Temancu: raspalio se gnjev moj na tebe i na dva prijatelja tvoja što ne govoriste o meni pravo kao sluga moj Jov”  Bog je hvalio Jova zato što je govorio o njemu istinito a njegovi prijatelji nisu. Mi znamo da je Jov u pravu zbog opklade Boga i Satane, i očigledno iznosi bolje argumente nego Bog – tako da se može reći da je Jov na neki način Boga naučio moralu. Rješenje koje se takođe nameće jeste da ne možemo da primijenjujemo naše pojmove dobra i zla na Boga zato što on prevazilazi ljudsku moć poimanja.

Jov zaključuje da je svijet gledan iz ljudske perspektive nepravedan. Jovovi prijatelji su ravnodušni prema Jovovim patnjama zbog toga što žive u iluziji o kosmičkoj pravednosti.

Teodiceja nije toliko objašnjavanje božje dobrote i pravednosti koliko nalaženje izgovora za postojanje patnji i nepravde na svijetu. I, kao što piše Karl Jaspers: ,,samo je po sebi zlo negirati zlo, ili opravdavati njegovo postojanje.”

(U drugom dijelu priča ide oko estetske privlačnosti zla, tipologije zla, subjektivnog i objektivnog zla itd.)

Za P.U.L.S.E: Danko Kuzmanovic