Riječ, dvije, o pojmu zla – II dio
U prvom dijelu teksta bavio sam se teologijom i porijeklom zla. U ovom dijelu u igru uvodim čovjeka..
Antropologija zla
Zlo je isključivo ljudski, moralni, problem. Ovo etičko tumačenje podrazumijeva demitologizaciju kad više ne pitamo šta je zlo, već zašto ga činimo.
Sada se valja posvetiti pitanjima da li je čovjek dobar ili zao, a zatim dati tipologiju različitih oblika zla: demonsko, idealističko, plitkoumno….
Da li je čovjek dobar ili zao?
U hrišćanskoj filozofiji čovjeka se smatra za zlog. U Postanju piše:
,,I Gospod vidjevši da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo zle…” Piše još i da je ,,misao srca čovječijeg zla od malena.”.
Ovo shvatanje o urođenom zlu kod ljudi naročit značaj dobija sa Avgustinovom dogmom o praroditeljskom grijehu. Kasnije su i Makijaveli i Hobs zasnivali svoje teorije na osnovu Avgustinove antropologije. Prema Makijaveliju će se pokazati da su ljudi uvijek zli, osim ako ih nužda ne natjera na vrlinu. Hobs kaže nešto slično – da se ljudi rađaju zli. Hobs čovjeku priznaje sposobnost saosjećanja, ali je to saosjećanje i suviše slabo da bi spriječilo ratove.
Postoje i teorije koje zastupaju suprotno shvatanje – da je čovjek po prirodi dobar. Jedan od onih koji tako misle je Ruso. Prema njemu, ljudi se rode jednaki, slobodni i bez predrasuda, ali ih rastenje i civilizacija preokrenu. Prirodni čovjek je divlji, srećan i dobar – civilizovan čovjek je nesrećan i nemoralan. Na pitanje zašto su ljudi napustili prirodno dobro stanje, on odgovara da je to ,,nesrećan slučaj”. Ruso za zlo ne krivi ni Boga ni ljudsku prirodu, već civilizaciju, tj. civilizovanog čovjeka.
Dakle, zlo i za Rusoa i za Makijavelija nastaje u sukobu između prirodnog i civilizovanog..
Tipologije zla
Različiti oblici zla mogu se poredati na osnovu različitih tipologija. Ako uzmemo, primjera radi, Lajbnica – on razlikuje fizičko, metafizičko i moralno zlo. Metafizičko zlo je nesavršenost prirode, fizičko ili prirodno zlo je patnja, a moralno zlo je grijeh. Moralno zlo se može pripisati jedino subjektima koji mogu sami da odlučuju. Moralno zlo nas uznemirava više od prirodnog.
Ruso na to ukazuje sljedećim stavom:
U svakom zlu koje nas pogađa, više gledamo namjeru nego dejstvo. Crijep koji padne sa krova može da nas povrijedi, ali nas ne pogađa toliko kao kamen koji je bacio neko ko nam želi zlo. Kamen ponekada može i da promaši, ali namjera ne promašuje nikada..
Moralno zlo je, po tome, namjerno nanošenje zla nekome, a prirodno zlo su nenamjerne patnje.
Moralno zlo razlikuje 4 oblika:
- Demonsko zlo, koje na osnovu niza teorija navodi ljude da čine zlo zbog zla samog. Ono sadrži djelić dobra, makar samo za aktera koji je zadovoljio svoju želju (npr. ubistvo iz požude), ali je to ipak zločin.
- Instrumentalno zlo se sastoji u tome da akter čini zlo znajući da je to zlo, kako bi postigao cilj. Taj cilj može biti dobar, ali su sredstva loša. Kod instrumentalnog zla riječ je o sredstvima, a ne o cilju.
- Idealističko zlo se odlikuje time da akteri čine zlo vjerujući da čine dobro. Karl Kraus piše: ,,U zlu se najviše uživa onda kada pred njim stoji ideal.” Kako to? Pa kada pogledamo na krstaške ratove, na progone vještica i jeretika, nema sumnje da su ti koji su to radili smatrali sebe za predstavnike dobra. Nacisti su takođe bili idealisti vođeni ciljem da naprave bolje društvo, a ,,esesovci” su sebe smatrali moralnom elitom.
- Plitkoumno zlo se ogleda u tome da akteri rade nešto ne razmišljajući o tome da li je to što rade dobro ili zlo. Glupost je takođe oblik plitkoumnosti, tj. odsustvo razmišljanja..
Demonsko zlo
Zlo očigledno postoji i mi ga shvatamo kao protivtežu svemu što je vrijedno u životu. Pitanje je da li postoji ekstremnije zlo, odnosno zlo koje pokušava da se aktivno realizuje kao zlo. Upravo demonsko zlo stvara utisak da je samo sebi dovoljno i da postoji radi samog sebe.
Kada treba da zamislimo mučenje, mi se najčešće stavljamo u poziciju žrtve, jer ne možemo sebe da zamislimo u poziciji mučitelja. Mučitelj nam izgleda kao čudovište, izopačeni i nečovječni sadista. Neki mučitelji spadaju u sasvim ,,normalne” ljude, a nekim mučiteljima se dopada to šta rade. Na puno mjesta se može naći kako vojnici po povratku sa bojišta tvrde da su ubijali sa zadovoljstvom i da im je to zabavno i lijepo. Naravno, nema boljeg prikaza demonskog zla od masovnih ubica. Neki su bili poprilično maštoviti u tome, ali poenta ostaje ista – nanijeti što veću bol i patnju drugome, s jedinim ciljem da im nanese bol.
 .
Estetska privlačnost zla
Savremeni britanski filozof Kolin Mek Gin čvrsto povezuje etiku i estetiku i tvrdi da se zlo izražava u ružnim postupcima, da je nasilje po prirodi ružno. Estetizacijom užasni događaji mogu da izgledaju jako lijepo. Primjera radi, ako gledamo rat kao film, mi možemo da se divimo muzici mitraljeza, sjajnom čeliku oružja, pa čak i boji napalma. Ako učinimo stvarnost rata nestvarnom, tada ćemo lakše da podnesemo i sopstveno izlaganje opasnostima i tuđe patnje. Nasilje se može smatrati ružnim, ali isto tako i lijepim. U oba slučaja je riječ o ukusu, a estetski ukus se ne prilagođava našim moralnim pojmovima. Estetsko se uglavnom posmatra kao autonomna sfera koja ne podliježe moralnim zahtjevima.
Torkil Bjernvig je prije skoro 50 godina opisao ,,bolest tog doba kao estetsku idiosinkraziju”. Estetsku idiosinkraziju karakteriše to što je ,,opčinjena pojedinostima, gori bezgraničnom ljubavlju prema onome što smatra lijepim i isto tako bezgraničnim prezirom i mržnjom prema onome što smatra ružnim”. Bjernvig navodi kao primjer pripovijetku Edgara Alana Poa ,,Izdajničko srce”. Glavni junak Poove priče ubija starca zato što ne može da podnese prizor jednog njegovog oka. On čak tvrdi da mu je starac drag, ali mu se ne sviđa njegovo oko i apstrahuje sve ostale osobine koje taj čovjek ima.
U predgovoru za ,,Cvijeće zla” Bodler piše da je sebi postavio cilj da izvuče ,,ljepotu iz zla”. Sve može postati lijepo, ali Bodler je prije svega namjeravao da poveže lijepo sa zlom, jer je tvrdio da mu je ubistvo najdraži od svih ukrasa ljepote. Moral je ovdje podređen estetici, a dobro i zlo postaju primarno estetske kategorije. ,,Sja u prljavštini, draž tek nama znana.” Zlom je moguće pobijediti dosadu, što i jeste lajtmotiv u Cvijeću zla. Zlo djeluje kao neko dobro, ali je to estetsko dobro..
Sadizam
Šta je sa klasičnim sadistom koji radost nalazi u tuđoj patnji? Naravno da postoji razlog zašto sadista šutira glavu radije nego kamen. Svijest o tome da su žrtve svjesna bića – uslov je za ostvarenje tog čina. Sadista želi da ga prihvate kao subjekt. U književnosti je to naročito izraženo u romanu Breta Istona Elisa ,,Američki Psiho”, u kojem lavni lik Patrik Bejtmen pokušava nepostojanje svog sopstvenog identiteta da nadoknadi time što ubija ljude na najstrašniji mogući način. Sadista želi moć. Jauci žrtava sadisti govore da ima moć nad drugim ljudskim bićem – i potvrđuju da je odnos autentičan. Bol za sadistu nije cilj, već sredstvo dominacije.
 .
Subjektivno i objektivno zlo
Sokrat tvrdi da niko ne čini zlo s predoumišljajem zato što svako želi dobar život, a zla djela su prepreka tome. Nešto malo razrađeniji oblik ovog argumenta je da su dobri ljudi srećniji od zlih, da onaj ko čini zlo to ne shvata i stoga postupa iz neznanja.
Platonova ,,varijanta” kaže da požuda (epitumia) igra ključnu ulogu tako što je u stanju da pobijedi razum (logos), ali i ovdje loši postupci ostaju nevoljni.
Aristotel tvrdi da dobro možemo namjerno ignorisati. On takođe pravi razliku između lošeg čovjeka i čovjeka slabe volje. Čovjek slabe volje shvata šta je dobro, ali ne uspjeva da postupa u skladu s tim; loš čovjek, naprotiv, postupa u skladu sa svojim shvatanjem dobra, ali ne razumije šta je dobro. Osnovna premisa Aristotelove etike jeste da dobro ka kome su upravljeni svi naši postupci jeste sreća (eudaimonia). Postupak koji to ne bi imao za cilj bio bi nepojmljiv..
Idealističko zlo – zli su drugi
Prema Ernstu Bekeru ,,prirodna i neizbježna ljudska potreba da porekne svoju smrtnost i da o sebi stvori herojsku sliku predstavlja korijen ljudskog zla”. Same predstave o zlu prouzrokovale su više zla nego bilo šta drugo. Nastojanje da se pobijede izmišljena i stvarna zla izazvalo je daleko više zla nego težnja da se čini zlo. Ljudsku agresiju prije pokreću predstave nego hormoni. Dvije centralne predstave su ,,dobro” i ,,zlo”, i one su često povezane sa razlikom između ,,nas” i ,,njih”. U jednoj pripovjeci Fernanda Pesoe, Đavo kaže ,,ja sam vječni Drugi”, uvijek je neko drugi Đavo i zao – nikada mi.
Bezbroj puta smo vidjeli u istoriji katastrofalne posljedice onoga što Norman Kon naziva ,,potrebom da pročistimo svijet uništavajući kategoriju ljudi za koju smatramo da je agens uništenja i inkarnacija zla.” Uočavamo zaista zanimljiv kontinuitet između srednjovjekovnih progona vještica i jeretika i nacističkih masovnih istrijebljenja. U svim tim slučajevima nasilnik je sebe smatrao predstavnikom dobra..
,,Mi” i ,,oni”
Ljudi su navikli kroz istoriju da strukturišu svijet i da definišu sebe pomoću različitih pojmovnih parova kao što su hrišćanin/pagan, muškarac/žena, arijevac/Jevrej, bijelac/crnac itd.
Njemački pravnik i filozof Karl Šmit piše:
,,Svaka vjerska, moralna, ekonomska, etnička ili neka druga suprotnost pretvara se u političku suprotnost kada postane dovoljno snažna da efikasno grupiše ljude kao prijatelje i neprijatelje.”
Politički čin sastoji se od održavanja sopstvene egzistencije i uništavanja onih koji joj prijete.
Đavolovo ime potiče od grčkog glagola diaballein, što znači odvojiti nešto od nečega, tj. dijeliti. Zlo se uvijek javlja tamo gdje su veze između ljudi pokidane, takođe imamo tendenciju da zaboravljamo nepravdu koja pogađa ,,zle”.
Nakon drugog svjetskog rata postojalo je opšte mišljenje da su Nijemci zli i prisilna deportacija 11.5 miliona Nijemaca iz Poljske i Čehoslovačke nije uznemirila naročito mnogo ljudi, kao ni činjenica da je oko 2.5 miliona Nijemaca stradalo prilikom tih nasilnih deportacija (iako su brojke prilično slične).
Te razlike između ,,nas” i ,,njih” mogu biti tako mizerne i nebitne kao npr. pripadnost različitim fudbalskim klubovima. Tragedija u Briselu na stadionu Hejsel 1985. godine, na utakmici između Juventusa i Liverpula kada je na tribinama ubijeno tridesetosmoro ljudi, pokazala nam je kako to može biti katastrofalno.
 .
Plitkoumno zlo
Onaj ko čini instrumentalno zlo spoznao je šta je zlo i čini zlo s namjerom da prisvoji neko dobro za sebe, bilo ekonomsku dobit ili zadovoljenje neke želje.
Međutim, postoje akteri koji se ne uklapaju ni u sliku o instrumentalnom ni o idealističkom zlu. Hana Arent je vidjela jednu takvu osobu kad je prisustvovala suđenju protiv Adolfa Ajhmana 1961. Ona piše:
,,Zaprepastila me je izražena jednostavna priroda počinioca, koja je onemogućila praćenje neospornog zla u njegovim postupcima do nekih dubljih nivoa, korijena ili motiva. Njegova djela su bila monstruozna, ali je počinilac bio prilično običan. Kao svi drugi, ni demon ni čudovište. Nije bilo nijednog znaka koji bi ukazivao na čvrsta ideološka ubjeđenja ili specifične, zle motive u njemu, i jedina značajna osobina na koju se moglo ukazatiu njegovom ranijem ponašanju, ponašanju za vrijeme procesa i policijskih saslušanja, bilo je nešto potpuno negativno, to nije bila glupost već plitkoumnost.”
Jedini problem da se Ajhman razumije bio je u tome što on nije posjedovao ,,demonske” osobine koje bismo očekivali kod takve osobe, nije izgledao ni kao fanatik – jedva da je uopšte imao karakter. Hana Arent je svoj pojam o banalnosti zla razvila pokušavajući da shvati ovu ,,osobu bez ličnosti”.
Pojam banalnosti zla Hane Arent je apsolutno sekularizovan pojam zla. On ne sadrži nikakve ostatke transcendentne dimenzije. Taj pojam se posmatra kao novost u teorijama o zlu.
Bodler takođe povezuje zlo sa glupošću:
,,Nema izgovora za onoga ko je zao, ali je vrijedno znati da li čovjek to jeste. A najneoprostiviji od svih grijehova jeste kad čovjek čini zlo zato što je glup.”
Kami piše:
,,Zlo, koje postoji u svijetu, gotovo uvijek dolazi od neznanja, a dobra volja može da učini isto toliko šteta kao i zloba ako nije uviđavna.”
Takođe moram da napomenem da pod pojmom ,,glupost” ne podrazumijeva nedostatak inteligencije, već nedostatak razuma. .
Umjesto zaključka
Zlo je prije svega praktični, pa tek onda teorijski problem. U teologiji, ili bolje rečeno teodiceji, čovjek pokušava da spasi predstavu o dobrom svemogućem Bogu, ali se ovaj pokušaj spašavanja dešava gotovo bez izuzetka na račun spoznaje stvarnosti zla, najčešće tako što je sve, zapravo, dobro ili se preoblikuje u nešto dobro u božanskoj perspektivi – a to znači pronalaženje izgovora za postojanje zla.
Osnovno pitanje je ipak zašto činimo zlo, a ne šta je zlo. A činimo ga iz mnogo razloga. Ponekada zato što mislimo da ćemo doći do nekoga subjektivnog dobra.
Niko od nas nije izuzet od zla, svi smo učinili zlo u nekom od oblika obrađenih u ovom tekstu, iako te postupke nismo uvijek spoznali kao zle.
Danko Kuzmanovic
Извор: “PULSE“
|